Što je spušteno stopalo - Korekcija i stabilizacija

Zajednička karakteristika bila bi velika zabrinutost roditelja za stopala svoje djece i potpuno zanemarivanje odraslih prema vlastitim stopalima. Često je prisutno privikavanje i prihvaćanje smanjenja sposobnosti hoda i trpljenje tegoba, za koje se često i ne pomisli kako bi se mogle liječiti ili da potječu od stopala.

Spuštena stopala mogu nastati tijekom života, a mogu biti i prirođena.

Jedna od mogućih definicija tog stanja je izostanak promjene funkcionalnog statusa stopala koji se prilagođuje podlozi, u stabilnu platformu za odraz. Kada se stopalo, prije odraza, ne može postaviti u najfunkcionalniji položaj, dolazi do većeg opterećenja, bržeg zamora stopala i udaljenih struktura povezanih ciklusom hoda. Posljedice takvog stanja su nastanak deformiteta, smanjenje ravnoteže, brža potrošnja energije. Pacijent to primjećuje u skraćenju hodne pruge, pojavu bolova, promjenu oblika i položaja stopala tijekom prijenosa opterećenja, te konačno kao problem u pronalaženju udobne obuće za hod.

Sa statusom spuštenog stopala usko povezujemo pojam hiperpronacije. Hiperpronacija je prekomjerna pronacijska kretnja, koja se inače normalno odvija u subtalarnom zglobu (donji nožni zglob). Ona može postojati samostalno, u kombinaciji sa spuštenim stopalom, ali spušteno stopalo rijetko može biti bez određenog stupnja hiperpronacije.

Što se zapravo događa sa stopalom?

U trenutku kontakta pete sa podlogom, pronacija stopala je fiziološka rotacijska kretnja između gležanjske kosti (talusa) i petne kosti (kalkaneusa). Uloga pronacije je amortiziranje opterećenja, prilagodba stopala svakoj podlozi i pri tome zadržavanje ravnoteže Hiperpronacija je prekomjerna pronacijska kretnja i nastaje zbog nestabilnosti talusa na kalkaneusu. Talus gubi svoje uporište na kalkaneusu, isteže mekotkivne strukture i odlazi u subluksaciju (djelomično iščašenje). Gubi se vanjska konfiguracija svedenosti uzdužnog unutarnjeg svoda stopala. Stopalo zadržava položaj hiperpronacije za vrijeme odraza. Srednji i prednji dio stopala ispali su iz funkcije, a kombinacija ispada funkcija dovodi do različitih kliničkih slika, što znači da je hiperpronacija progresivno stanje, koje dovodi do daljnjih deformiteta i oštećenja.

Razlikujemo prirođene i stečene oblike spuštenih stopala.

Prirođeni oblici najčešće su povezani sa spojevima između petne, navikularne i gležanjske kosti. Spojevi mogu biti od vezivnog, hrskavičnog ili koštanog tkiva. Takva stopala nazivamo rigidnim (krutim) spuštenim stopalima. Ispad se očituje smanjenom pokretljivošću u donjem nožnom zglobu. Karakteristična je pojava tegoba i izraženija nefunkcionalnost stopala u pubertetskom zamahu rasta, a koja se nastavlja u odraslu dob.

Spuštena stopala u odraslih uglavnom su «stečena», ali ima i prirođenih spuštenih stopala, koja nisu ranije dijagnosticirana kao takva. Poseban oblik spuštenih stopala susrećemo u odrasloj populaciji tzv. Deformitet odraslog spuštenog stopala (AAFD, aquired adult flatfoot deformity). To je složeni deformitet cijelog stopala, koji može početi sa prenaprezanjem i degenerativnim promjenama u tetivi mišića (tibialis posterior) koji podržava uzdužni luk stopala. Vremenom struktura tetive se mijenja, popušta i dolazi do oticanja stopala i promjena odnosa između kostiju, naročito tijekom prijenosa opterećenja preko stopala, te se razvija spušteno stopalo. Takav deformitet je progresivan i napreduje prema daljnjem narušavanju odnosa u stopalu. Tako kroz neko vrijeme dolazi do kompenzatornih deformiteta na prednjem dijelu stopala. Određene strukture koje stabiliziraju stopalo i straga i sprijeda, ispadaju iz funkcije i postaju istrošene, konzumirane prevelikim opterećenjima. Takvo stopalo jedva prenosi opterećenje i to bez funkcije prilagodbe podlozi i opterećenju, te bez snage odraza.

Takav deformitet mijenja život pacijenta do krajnje situacije gdje predstavlja prepreku normalnoj komunikaciji sa okolinom.

Liječenje spuštenog stopala

Za repoziciju talonavikularnog zgloba i stabiliziranje subtalarnog zgloba imamo različite operacijske tehnike, a mi, ako se pacijent javi na vrijeme, dok se još nisu razvili kompenzatorni deformiteti, upotrebljavamo prvenstveno mini-invazivnu metodu stabilizacije talonavikularnogzgloba. Radi se o ekstraartikularnoj (vanzglobnoj) operaciji u kojoj se u sinus tarsi (kanal između gležanjske i petne kosti sa otvorom na vanjskoj strani stopala), nakon repozicije talonavikularnog zgloba, postavlja implantat koji je oblikovan prema anatomiji sinusa tarsi. Na tržištu je prisutan pod nazivom HyProCure "Sinus Tarsi Implant". Ovom mini- invazivnom operacijskom tehnikom, korigira se hiperpronacija kod djece i odraslih, uz očuvanje fiziološke pokretljivosti u zglobovima stopala. Nije potrebna imobilizacija, a sa hodom se započinje slijedeći dan. Implantat je od titana i ne treba se vaditi.

Što se pacijent ranije odluči za liječenje, zahvati su manji, oporavak brži i potpuniji. Operacijsko liječenje počinje mini-invazivnim tehnikama, te se obzirom na proširenost deformiteta, nastavlja sa kombiniranim zahvatima na drugim kostima i tetivama stopala.

Za sve navedene tegobe upotreba ortopedskih uložaka i ortopedskih cipela je od ograničene vrijednosti. Svi navedeni problemi ne mogu se izliječiti konzervativnim metodama, one mogu samo olakšati tegobe i rijetko ih u potpunosti ukloniti. Na sreću, nove tehnologije i operativne tehnike na stopalima su u prošlih 15-tak godina, napravile značaj napredak u ortopedskom liječenju stopala.