Dr. Perković među pacijentima je prepoznat kao vrhunski ortoped i kirurg u liječenju ozljeda, bolesti i deformiteta stopala i gležnja, gdje svakodnevno prati pacijente kada nakon uspješnog liječenja ponovno osjećaju potpuni pokret.
Domagoj Perković, dr. med., specijalist ortoped iz Specijalne bolnice Dr. Nemec uže je specijaliziran za liječenje regije stopala i gležnja, a svoju je ekspertizu kontinuirano usavršavao u brojnim vodećim centrima u Europi i Americi. Danas svojim znanjima i iskustvom dopridonosi medicinskoj zajednici kao autor i predavač na međunarodnim stručnim skupovima, te je instruktor na europskim kirurškim tečajevima naprednih tehnika operacije stopala i gležnja. Ujedno je i organizator i predavač na nekoliko domaćih radionica i edukacija posvećenih kirurgiji stopala i gležnja. Njegov interes, uz stopalo i gležanj obuhvaća koljeno kao i kuk.
Specijalna bolnica dr. Nemec slavi dvadeset godina uspješnog zdravstvenog rada kao prva privatna specijalna bolnica za ortopediju, primarno se posvetivši liječenju ozljeda i bolesti lokomotornog sustava, uz dodatne usluge poput radioloških pretraga magnetskom rezonancom te fizikalne terapije. Bolnica je postala sinonim za visok standard zdravstvenih usluga na području ortopedske kirurgije. U SB Nemec već 20 godina liječe se brojni pacijenti, ali i hrvatski sportaši i poznate osobe kako bi se što prije vratili na sportske terene odnosno na glazbenu ili kazališnu pozornicu i male ili velike ekrane. Tijekom dva desetljeća, SB dr. Nemec okupio je snažan ortopedski tim u regiji, a jedan od članova liječničkog tima je i doktor Domagoj Perković.
Doktor Perković poseban naglasak stavlja na rad sa sportašima i liječenje sportskih ozljeda donjih ekstremiteta. Njegov profesionalan interes obuhvaćaju kompleksne rekonstrukcije stopala i potkoljenice kod neuroloških bolesti, teških ozljeda i prirođenih deformiteta. Bez obzira na njegovu užu specijalizaciju područja stopala i gležnja, dr. Perković poznat je i po svojem ortopedskom iskustvu liječenja bolesti kukova i koljena. Isto tako, dr. Perković vodi i vrlo aktivan Instagram profil gdje redovito objavljuje iskustva pacijenata, rezultate liječenja te korisne i zanimljive stručne savjete za širu publiku.
1. Doktore Perkoviću, uz Vaše iskustvo s liječenjem različitih ekstremiteta, zašto ste se odlučili uže specijalizirati upravo za liječenje stopala i gležnja?
Moderna kirurgija stopala i gležnja je relativno mlada struka. Dosta operacijskih tehnika i postupaka razvilo se tek u posljednjih dvadesetak godina, a za to postoji nekoliko razloga.
Stopalo je složena struktura i tek razvojem moderne medicine i dijagnostike razumijemo uzroke i mehanizam nastanka brojnih tegoba. Stariji načini liječenja i operacijske tehnike često su bili neadekvatni, što je i dovelo do uvriježenog stava kako se stopalo „ne operira”. Takvo razmišljanje i danas redovito čujem u ambulanti.
Pored samog razumijevanja problema, danas na raspolaganju imamo i niz različitih implantata, titanskih pločica i vijaka te posebnih konaca koji se mogu fiksirati u kosti i koji omogućuju korekciju deformiteta ili ozljede. Bez takvog sofisticiranog materijala nemoguće je izvoditi zahtjevne operacije koje često zahtijevaju paralelne procedure na kostima, zglobovima i tetivama. Kirurgija stopala i gležnja je medicinski kompleksna te zahtijeva specifičan način razmišljanja, individualan pristup pacijentu i puno iskustva. To ju ujedno čini jako zanimljivom i, stilski rečeno, lijepom.
2. Koje tegobe ili dijagnoze pacijenti mogu liječiti kod Vas u SB Dr. Nemec? Koje operativne zahvate provodite u Bolnici i kada je trenutak za operaciju?
Bavim se kompletnom problematikom stopala i gležnja.. Najčešće su to stečeni deformiteti prednjeg dijela stopala kao hallux valgus, poznatiji kao čukalj, koje operiram na tjednoj bazi. Bitan dio problematike zauzima ahilova tetiva koja je često podložna ozljedama i degeneraciji.
Kod gležnja najveći postotak zauzimaju distorzije, odnosno uganuća, koje su zapravo najčešće ozljede na tijelu uopće. Tu se od operacija izvode artroskopije gležnja, stabilizacije putem rekonstrukcije ligamenata i postupci na zglobnoj hrskavici.
Najviše me zanimaju kompleksni deformiteti, dakle progresivna spuštena stopala, kavus deformiteti i stanja nakon traume. Takve operacije zahtijevaju velik trud i posvećenost i često je potrebno planirati po dvije operacije kako bi se obuhvatile sve strukture koje treba ispraviti. Stopalo je samo po sebi kompleksan spoj kostiju i zglobova; prirođeni deformitet ili ozljeda su dodatni problem koji često nije jednostavno riješiti.
Što se tiče trenutka za operaciju, to je vrlo individualno i ovisi o samoj dijagnozi. Kod valgus deformiteta (čuklja) pacijentice mi često dođu na pregled nakon što su već isprobale razne oblike neoperacijskog liječenja. One osjećaju bolove u svakodnevnom kretanju i imaju izrazito sužen izbor obuće, obično hodaju u jednom ili dva para udobnih tenisica. Tu odmah indiciram operaciju koja kada se izvede adekvatno i u potpunosti korigira deformitet uzrokuje prestanak bolova.
S druge strane, pacijenti koji dođu radi bolova koji se javljaju i nekoliko mjeseci nakon uganuća gležnja, u najvećem postotku nisu proveli adekvatnu fizikalnu terapiju. Tek nakon ciljane i definirane fizikalne terapije pod nadzorom fizioterapeuta možemo znati koliko je simptoma i dalje prisutno i početi razgovor o operaciji.
Osnovni razlog za operaciju je bol. Kada je prisutna svaki dan i ne reagira na lijekove protiv bolova, operacija postaje jedini izbor. Drugi razlozi uključuju smanjen izbor obuće, želju za bavljenje sportskom aktivnošću i bolju funkciju stopala.
Pacijenti se jako razlikuju po pitanju stila života i nivoa aktivnosti koju žele. Nekima je život bez redovitog nogometa ili trčanja doslovno nezamisliv; drugima je dovoljno svakodnevno kretanje bez većih bolova. Svakom od tih pacijenata treba na adekvatan način pristupiti i razumjeti njihove želje. Iznad svega je važno realno procijeniti što se operacijom može dobiti i to usporediti s pacijentovim očekivanjima. Očekivanja su redovito važnija od mog subjektivnog dojma o operaciji.
3. Kako je biti član prve privatne ortopedske bolnice, SB Dr. Nemec, koja slavi 20 godina? Gdje još radite?
Moram reći da sam imao veliku sreću biti dio takvog tima u vrijeme kad je privatna ortopedija bila na samom početku. Bolnica je uvijek bila u korak sa svjetskim standardima i od nas se očekivala maksimalna posvećenost, učenje i ambicija u razvoju ovog područja. Kroz rad u SB Dr. Nemec, omogućene su mi brojne edukacije i fellowshipi u vodećim svjetskim Klinikama, kao i izvođenje operacijskih zahvata u samim početcima mojeg razvoja na području ortopedije.
Mislim da je za mlade liječnike jako važna razmjena znanja i iskustava, posebno kad govorimo o renomiranim centrima i društvima čije su medicinske pogreške smanjene na minimum. Nikada nije bilo negativnog odgovara kad je bila u pitanju želja za znanjem. Specijalist sam postao rano, sa svojih 30 godina i zaista sam ponosan na veliko operacijsko iskustvo i mogućnosti koje sam imao prilike ostvariti do sada kao dio tima SB Dr. Nemec.
Moje iskustvo je da se radi jako puno, a rad je efektivan i organiziran. Veliki se trud ulaže u dobru komunikaciju s pacijentima kao i vrijeme izdvojeno za njih. To nas dovodi i do puno boljih operacijskih rezultata.
Osim svoje bolnice u kojoj obavljam operacije, svaki mjesec imam ambulante u Zagrebu, Vodicama, Širokom Brijegu i Dubrovniku u kao dio timova SB Dr. Nemeca i SB Arithera gdje mi se pacijenti mogu javiti za specijalistički pregled. Nastojimo se približiti pacijentima i omogućiti im adekvatnu ortopedsku skrb i liječenje. To uključuje dosta putovanja i maksimalnu posvećenost poslu, ali s druge strane imam punu podršku kada se radi o izvođenju operacija i stručnom napredovanju na različitim kongresima. Veseli me kontakt s pacijentima; uspješna operacija još i puno više.
Medicina je struka koja zahtijeva cjeloživotno obrazovanje i posvećenost. Ipak, u jednakoj mjeri i vraća za uloženi trud.
4. Imate li neki poseban slučaj tijekom karijere kojeg biste izdvojili?
Imam ih dosta. Sjećam se mladog pacijenta koji je jedva preživio prometnu nesreću. Nakon niza operacija u kojima mu je spašen život, ušao je u ambulantu na štakama, sa potpuno smrskanim gležnjem i potkoljenicom koju nije mogao pomaknuti ni opteretiti. Nakon dvije zahtjevne operacije gdje se potkoljenica ukočila i produžila, izašao je iz ambulante urednim hodom i s vremenom se vratio na aktivan posao koji je uključivao dizanje tereta.
Drugi pacijent je rođen sa deformitetom stopala koje je bilo toliko kruto da je hodajući doslovno probio rupu na koži tabana. Došao mi je u svojim srednjim godinama, svakodnevno je trpio bolove i kretao se vrlo otežano. I kod njega su bile potrebne dvije operacije uz niz zahvata na kostima i zglobovima kako bi se stopalo postavilo u adekvatniji oblik. Danas hoda u udobnoj obući i ne osjeća smetnje. Taj osjećaj na našem zadnjem pregledu neću nikada zaboraviti.
Pamtim, naravno, i puno pacijenata kod kojih nisu bile potrebne velike operacije, ali ovi su mi ostali u posebnoj uspomeni.
5. S kakvim pacijentima se najčešće susrećete u ambulanti? Jesu li to samo sportaši i stariji ili imate širi spektar pacijenata?
Imam pacijente svih dobi i nivoa aktivnosti. Od predškolske i školske djece koja najčešće dolaze na pregled radi ravnih stopala i odlaze s uputom da se klone uložaka i drže sporta uz što više bosog kretanja, preko tinejdžera i mladih pacijenata koji treniraju svaki dan i obično dolaze radi ozljede, do pacijenata u srednjoj i starijoj dobi koji imaju probleme u svakodnevnom kretanju.
Imam tu sreću da vidim brojne pacijente koji u svojim sedamdesetim i osamdesetim godinama redovito trče, planinare, dižu utege ili se bave se poljoprivredom. Zbog toga mi je pojam dobi vrlo relativan. Kroz deset godina bavljenja ovim poslom mogu reći da se sve više „starijih” pacijenata odlučuje na operaciju i svjesni su važnosti kretanja.
S druge strane, najdeblja smo nacija Europe i djeca nam se ne kreću dovoljno. I to nažalost redovito vidim u ambulanti. Nismo dovoljno svjesni važnosti kretanja niti se o tome sustavno govori. Nastojim o tome razgovarati s pacijentima i smatram to svojevrsnom obavezom svih koji su uključeni u rad s ljudima.
6. Mnogi pacijenti zanemaruju ozljede i deformitete stopala. Zašto je stopalo i dalje “tabu” tema i zašto pacijenti najčešće ne traže pomoć na vrijeme?
Drugi razlog leži u samom kasnijem razvoju ovog područja. Ortopeda koji se bave stopalom nažalost nema mnogo. Primjerice, tek pred nekoliko dana je novoosnovana hrvatska sekcija za stopalo i gležanj postala punopravna članica Europskog udruženja za kirurgiju stopala i gležnja (EFAS). Brojni kolege nisu svjesni niti upoznati s mogućnostima moderne kirurgije stopala, zbog čega je naša dužnost educirati kako pacijente, tako i kolege.
Kao što sam već spomenuo, dosta operacija se ranije nije ni izvodilo i za neke dijagnoze je ostalo uvriježeno mišljenje kako se „ne diraju” ili „ne smiju operirati”. Tipičan primjer je hallux valgus tj. čukalj, koji se godinama operirao koristeći neadekvatne i loše tehnike koje nisu rješavale sam problem i koje su u zapadnim zemljama odavno napuštene. Zbog toga i dan danas vlada mišljenje kako visoke pete uzrokoju hallux valgus, kao i mišljenje da se deformitet može ispraviti pomoću ortoza koje se reklamiraju po internetu. I jedno i drugo – nije točno.
7. Prateći Vaš rad, može se vidjeti da često predajete i sudjelujete na konferencijama. Koji takvi događaji su Vam ostali u pamćenju i zašto?
Redovito sudjelovanje na kongresima i specijaliziranim radionicama ključno je za edukaciju te formiranje načina razmišljanja i liječenja određene dijagnoze. Svake godine posjećujem tri do četiri takva kongresa, najčešće u organizaciji već spomenutog EFAS-a.
U posebnom sjećanju ostao mi je FOOT INT., kombinirani kongres europskog, američkog i azijskog udruženja koji se održao u Lisabonu 2017. godine. Tamo sam sudjelovao sa svojim mentorom, Prim. Irhom, koji je održao predavanje na temu novih tehnika operacije valgus deformiteta. Ova godina također će mi ostati u sjećanju: sudjelovao sam na ukupno osam različitih međunarodnih edukacija kao predavač i instruktor. Pored samog operacijskog dijela, razmjena iskustava s kolegama, posebno starijim i bitno iskusnijim, nezaobilazan je segment napretka u kirurgiji.
8. I za kraj, pitanje koje ne možemo zaobići. Kako je voditi Instagram profil kao liječnik, pogotovo s temom poput stopala? Što Vas je motiviralo za taj potez?
Iskreno, teže od samih operacija.
Riječ je o prilično nepoznatom terenu i potpuno novom području koje do sad nije previše obuhvaćeno na društvenim mrežama. To je ujedno jedan od razloga koji su me potaknuli da o tome nešto snimim i napišem. U ambulanti od pacijenata često dobivam slična pitanja, brojni pacijenti dolaze samo na mišljenje i razgovor kako bi se ispravno ponašali u sklopu određene dijagnoze. Isto vrijedi i za e-mailove na koje odgovaram svaki dan. Potrebna nam je bolja komunikacija s pacijentima, i kao što sam već spomenuo, smatram da imamo obavezu educirati i promovirati ispravne i racionalne stavove.
Kako vrijeme više prolazi, sve sam svjesniji brojnih zabluda i predrasuda te krivih uvjerenja koja se prenose kroz društvo bez dovoljno preispitivanja i dokazanih činjenica. Još uvijek paušalno raspravljamo o ravnim stopalima, ulošcima, krivim kičmama i propuhu. Najviše me zapravo motivira sve veći broj pametnih roditelja i pacijenata koji misle svojom glavom i služe se internetom na ispravan način. Društvene mreže su moj javni odgovor na ta pitanja. Tek sam nedavno započeo, ali osjećam pomak i veliki interes za tim temama.
Izvor: https://www.vecernji.hr